HRVATSKA / PRAVO I OBITELJSKI ŽIVOT
Životno partnerstvo u Hrvatskoj priznato je, roditeljstvo se još dokazuje
Hrvatska već dvanaest godina ima životno partnerstvo, s pravima koja se osjećaju u bolnici, na ostavinskoj raspravi i u zajedničkom kućanstvu. Kad je riječ o djeci, put nije tako ravan. Udomiteljstvo i pristup procjeni za posvojenje otvoreni su sudskim odlukama, a dvije presude iz 2026. pokazuju koliko je važno razlikovati pravo na nastavak postupka od konačne odluke o posvojenju.
HRVATSKA / 2026.
Priznanje odnosa vidi se u bolnici, ostavinskom postupku i zajedničkom kućanstvu. Kod roditeljstva razlika između zakona, pravomoćne presude i otvorenog postupka postaje ključna.
Kad partner završi u bolnici, pitanje nije kako država naziva njihov odnos, nego tko smije razgovarati s liječnikom i dati pristanak kada bolesna osoba to ne može. Kad jedan partner umre, važno je tko ulazi u prvi nasljedni red. Kad dijete godinama živi s majkom i njezinom partnericom, razlika između svakodnevnog roditeljstva i onoga upisanog u dokumente prestaje biti teorijska.
Upravo se u tim običnim životnim situacijama jasno vidi pravni položaj queer ljudi u Hrvatskoj 2026. godine. Registrirano životno partnerstvo postoji od 2014. i donijelo je širok skup osobnih, imovinskih, zdravstvenih, socijalnih i nasljednih prava. Ustav istodobno brak definira kao životnu zajednicu žene i muškarca, pa ta dva instituta nemaju isto ime. Praznina je ostala u obiteljskom pravu. Zakon o životnom partnerstvu uredio je partnersku skrb, ali nije izrijekom otvorio posvojenje životnim partnerima.
Sudovi su posljednjih godina odbili prihvatiti da ta praznina bude razlog za automatsko isključivanje. To je važan pomak, ali nije isto što i jednostavno zakonsko pravilo koje jednako vrijedi za sve. Današnju Hrvatsku zato je moguće razumjeti tek kad se razdvoje tri stvari: ono što piše u važećem zakonu, ono što su sudovi već pravomoćno odlučili i ono o čemu se postupci još vode.
Pred matičarem nastaje obiteljska zajednica, ne samo potvrda
Zakon životno partnerstvo definira kao zajednicu obiteljskog života dviju osoba istog spola sklopljenu pred nadležnim tijelom. Sklapa se pred matičarem, uz dvije punoljetne i poslovno sposobne osobe kao svjedoke. Partneri mogu zadržati svoja prezimena, izabrati zajedničko ili svakome dodati prezime drugoga. Za hrvatske državljane matičar većinu podataka provjerava iz službenih evidencija, dok strani državljani prilažu dokumente o rođenju, slobodnom bračnom odnosno partnerskom stanju, državljanstvu i identitetu.
To nije ukrasna pravna forma. Životni partneri imaju obvezu međusobnog pomaganja i njege, jednaka postupovna prava kao bračni drugovi u sudskim i upravnim postupcima te uređene imovinske odnose. Zakon ih u obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti izjednačava s bračnim zajednicama. Ako osoba nije sposobna dati pristanak na medicinsku intervenciju, njezin životni partner ima ista prava i obveze kao bračni drug.
Nasljeđivanje je još konkretnije. Životni partner u zakonskom nasljeđivanju izjednačen je s bračnim drugom, a s ostaviteljevim potomcima dijeli prvi nasljedni red. Ima i položaj nužnog nasljednika. To znači da dugogodišnji partner nakon smrti voljene osobe ne ovisi samo o dobroj volji šire obitelji ili o tome postoji li oporuka.
Ipak, nije točno reći da je životno partnerstvo u svakoj pojedinosti jednako braku. Sam Zakon o životnom partnerstvu široko izjednačava prava, ali područje djece uređuje drukčije. Ustavna definicija braka ostaje, a Obiteljski zakon u odredbama o posvojenju izrijekom navodi bračne i izvanbračne drugove te samca, ne i životne partnere. Upravo je taj nesklad doveo do niza upravnih sporova.
Zajednica bez registracije ima učinke, ali i problem dokazivanja
Dvije osobe istog spola ne moraju otići pred matičara da bi njihov zajednički život bio pravno vidljiv. Neformalno životno partnerstvo postoji ako njihova zajednica obiteljskog života traje najmanje tri godine i od početka ispunjava uvjete koji se traže za valjano životno partnerstvo. Zakon mu priznaje osobne i imovinske učinke, a u nasljeđivanju, porezima, mirovinskom i zdravstvenom sustavu, socijalnoj skrbi, radu te pristupu javnim i tržišnim uslugama daje učinke usporedive s izvanbračnom zajednicom.
Razlika postaje očita kada nastane spor. Registrirano partnerstvo dokazuje se službenim izvatkom. Postojanje neformalnog partnerstva može zahtijevati dokazivanje pred sudom: koliko je dugo zajednica trajala, jesu li partneri stvarno vodili obiteljski život i jesu li od početka postojale zakonske pretpostavke.
Zamislimo par koji deset godina živi u istom stanu, dijeli troškove i brine jedan o drugome, ali nikada nije registrirao odnos. Dok je sve u redu, razlika se gotovo ne vidi. Nakon smrti jednog partnera druga osoba možda mora dokumentima, svjedocima i drugim dokazima pokazati ono što je njima oboma bilo samo po sebi razumljivo. Zakon takvu zajednicu priznaje, ali administrativni put može biti teži.
To ne znači da je registracija jedini dobar izbor za svaki par. Znači da se u neformalnom partnerstvu pravo na mnogim mjestima oslanja na dokaze. Kod nekretnina, nasljeđivanja, punomoći ili skrbi o djetetu unaprijed uređeni dokumenti kasnije štede mnogo dokazivanja, a u složenijim situacijama dobro dođe netko tko poznaje hrvatsko obiteljsko i nasljedno pravo.
Povratak iz inozemstva ne briše odnos, ali papiri nisu uvijek jednostavni
Životno partnerstvo u Hrvatskoj mogu sklopiti i strani državljani pod istim temeljnim uvjetima kao hrvatski državljani. Hrvatski zakon također uređuje položaj istospolnih brakova i partnerstava sklopljenih u inozemstvu. Za odnose sklopljene unutar Europskog gospodarskog prostora važna su pravila slobodnog kretanja, dok zasebne odredbe uređuju zajednice hrvatskih državljana i državljana trećih zemalja te osoba koje zakonito borave u Hrvatskoj.
Za par iz dijaspore to znači da strani vjenčani list ili potvrda o partnerstvu nije bezvrijedan papir. Ne znači, međutim, da će svaki hrvatski postupak izgledati jednako. Državljanstvo partnera, država u kojoj je odnos sklopljen, boravište i konkretno pravo koje se ostvaruje mogu utjecati na dokumente i postupak priznavanja.
Netko tko se vraća iz Njemačke, Austrije ili Nizozemske možda prvo rješava boravak partnera, zatim zdravstveno osiguranje, nasljeđivanje ili upis podataka. Pisani popis potrebnih dokumenata od nadležnog matičnog ureda ili drugog tijela tu vrijedi više od savjeta iz druge ruke. Ako tijelo odbije zahtjev, pisano rješenje važno je jer pokazuje na kojem se propisu odluka temelji i otvara put pravnom lijeku. Usmena rečenica na šalteru to ne može zamijeniti.
Dijete može imati dvije osobe koje ga odgajaju, a samo jednog upisanog roditelja
Zakon o životnom partnerstvu poznaje roditeljsku skrb životnog partnera i institut partnera-skrbnika. U određenim okolnostima životni partner roditelja može, na temelju odluke suda, ostvarivati roditeljsku skrb zajedno s roditeljem ili umjesto njega. Partnerska skrb može djetetu i odrasloj osobi koja o njemu brine dati važna prava i obveze.
Posvojenje ipak stvara drukčiji i trajan pravni odnos roditelja i djeteta. Ne svodi se na to tko smije doći na roditeljski sastanak. Utječe na roditeljski status, srodstvo, uzdržavanje, nasljeđivanje i pravnu sigurnost u slučaju smrti biološkog roditelja ili prestanka partnerskog odnosa.
Ta je razlika bila u središtu dvaju zagrebačkih upravnih sporova presuđenih 2026. U oba je predmeta žena tražila posvojenje djeteta svoje životne partnerice. Obje su prošle stručnu pripremu i procjenu, dobile pozitivno mišljenje te bile upisane u registar potencijalnih posvojitelja. Hrvatski zavod za socijalni rad ipak je obustavio postupke, među ostalim pozivajući se na krug posvojitelja iz Obiteljskog zakona.
Prva presuda je pravomoćna. Posvojenje time nije automatski odobreno
U prvom predmetu, Us I-3456/2024-8, Upravni sud u Zagrebu 11. veljače 2026. poništio je rješenja Ministarstva i Hrvatskog zavoda za socijalni rad kojima je postupak bio obustavljen. Sud je naglasio da je životno i pravno nelogično nekoga stručno procijeniti, upisati u registar potencijalnih posvojitelja, a zatim isključiti samo zato što živi u registriranom životnom partnerstvu.
Ta presuda postala je pravomoćna 6. ožujka 2026. Pravomoćnost ima precizno značenje: odluke kojima je postupak obustavljen poništene su i spor o zakonitosti tih odluka je završen. Sud nije sam donio odluku da je dijete posvojeno. Naložio je da se ženi omogući nastavak postupka, da se procijeni dobrobit i najbolji interes konkretnog djeteta te da se tek potom donese konačna odluka.
To je više od simbolične pobjede jer tijelo više ne može zadržati onu istu obustavu na snazi. Ali naslov „prvo posvojenje odobreno sudom“ bio bi netočan. Upravni sud je otvorio zatvorena vrata postupka; nije zamijenio tijelo koje mora završiti procjenu i odlučiti o posvojenju.
Druga presuda govori slično, ali još nije pravomoćna
U drugom predmetu, Us I-3518/2024-10, isti je sud 28. svibnja 2026. ponovno poništio odluke kojima je bio obustavljen postupak posvojenja djeteta životne partnerice. I ovdje je sud zaključio da se postupak mora nastaviti uz procjenu najboljeg interesa djeteta, nakon čega se donosi konačna odluka.
Pravni položaj ovog predmeta drukčiji je nego u prvom. U službenoj bazi sudskih odluka presuda je i početkom listopada 2026. bila označena kao nepravomoćna. HRT je 19. lipnja, pozivajući se na priopćenje Duginih obitelji, objavio da je Ministarstvo podnijelo žalbu. Ishod žalbenog postupka zato je još otvoren.
Dvije presude pokazuju smjer prvostupanjskog Upravnog suda, ali samo je prva pravomoćna. Druga još može biti potvrđena, izmijenjena ili ukinuta. Nijedna sama po sebi ne znači da svaka životna partnerica ili partner automatski može posvojiti dijete druge osobe. U središtu svake odluke ostaje dobrobit konkretnog djeteta.
Udomiteljstvo i procjena za posvojenje otvoreni su sudskim odlukama
Današnji položaj nije nastao u jednom predmetu. Ustavni sud je 2020. razmatrao Zakon o udomiteljstvu, iz čijih su definicija životni i neformalni životni partneri bili izostavljeni. Sud nije jednostavno ukinuo osporene odredbe. Utvrdio je da takvo izostavljanje proizvodi neprihvatljive diskriminatorne učinke i zadužio sudove i nadležna tijela da zakon tumače i primjenjuju tako da svim osobama pod jednakim uvjetima omoguće sudjelovanje u javnoj usluzi udomiteljstva, neovisno o tome žive li u životnom partnerstvu.
Visoki upravni sud je 20. travnja 2022. potvrdio da životni partneri ne smiju biti isključeni iz postupka procjene podobnosti i prikladnosti za posvojenje te iz mogućnosti upisa u registar potencijalnih posvojitelja samo zbog spolne orijentacije i oblika obiteljske zajednice. Ta odluka otvara pristup procjeni. Ne dodjeljuje dijete, ne preskače stručnu pripremu i ne jamči konačnu odluku o posvojenju.
U tome je ključna razlika koja se često izgubi u kratkim vijestima. Nitko sudskom presudom ne dobiva „pravo na dijete“, nego pravo da ga država ne izbaci iz postupka prije nego što uopće procijeni ispunjava li uvjete i što je najbolje za određeno dijete. Kod posvojenja djeteta životnog partnera, kao u predmetima presuđenima 2026., pitanje je još uže: smije li sustav odbiti razmotriti puni pravni odnos s djetetom samo zato što odrasle osobe nisu bračni ili izvanbračni drugovi različitog spola.
LGBT prava u Hrvatskoj postoje i kad ih svakodnevica ne prati
Zakon o suzbijanju diskriminacije štiti od nepovoljnijeg postupanja, među ostalim, zbog spolne orijentacije, rodnog identiteta i izražavanja te bračnog i obiteljskog statusa. Primjenjuje se na rad, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, socijalnu sigurnost, stanovanje te pristup dobrima i uslugama. Protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje uređuje suradnju policije, državnog odvjetništva, sudova i drugih tijela kada je kazneno djelo povezano s predrasudnim motivom.
Postojanje propisa ipak nije dokaz da će svaki incident biti pravilno prepoznat. Europski sud za ljudska prava u predmetu Sabalić protiv Hrvatske 2021. utvrdio je povredu zabrane nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u vezi sa zabranom diskriminacije. Hrvatska tijela u postupku nakon homofobnog napada nisu ozbiljno obradila motiv mržnje, a počinitelj je u prekršajnom postupku dobio malu novčanu kaznu. Sud je problem vidio upravo u neučinkovitom institucionalnom odgovoru.
Širu sliku daje istraživanje Agencije Europske unije za temeljna prava provedeno 2023. i objavljeno 2024. Među ispitanicima iz Hrvatske 78 posto često je ili uvijek izbjegavalo držati partnera istog spola za ruku, 37 posto izbjegavalo je određena mjesta iz straha od napada, a 28 posto bilo je prilično ili vrlo otvoreno o svojem LGBTIQ identitetu. U godini prije istraživanja 35 posto ispitanika osjećalo se diskriminirano u barem jednom području života, a 54 posto doživjelo je uznemiravanje.
To je dobrovoljno internetsko istraživanje, ne popis svih queer ljudi u Hrvatskoj. Brojke ne govore kako će završiti svaki izlazak, razgovor za posao ili putovanje. Govore nešto drugo: zakonsko priznanje partnerstva nije automatski uklonilo potrebu da mnogi ljudi procjenjuju kada će pokazati bliskost, kome će spomenuti partnera i hoće li prijaviti ono što im se dogodilo.
Europska komisija protiv rasizma i netolerancije u izvješću objavljenom 2025. također je navela da LGBTI osobe u Hrvatskoj i dalje nailaze na raširene predrasude i diskriminaciju te da je govor mržnje prisutan na internetu, u političkom govoru i na javnim događanjima. To nije presuda o svakom gradu ni svakoj osobi. Ali jest upozorenje da se pravna karta i svakodnevno iskustvo ne smiju poistovjetiti.
Kad se nešto dogodi, detalji su važniji od opće ocjene zemlje
Osoba koja doživi diskriminaciju pri zapošljavanju, najmu stana, liječenju ili korištenju usluge može se obratiti Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova. Ured prima pritužbe povezane sa spolnom orijentacijom, rodnim identitetom ili izražavanjem te bračnim i obiteljskim statusom, daje pravni savjet prije pokretanja sudskog postupka i prati rad nadležnih tijela. Ne vodi kazneni postupak niti zamjenjuje sud.
Kod nasilja ili prijetnje mnogo ovisi o tragovima koji ostanu: riječima i okolnostima koje upućuju na homofobni ili transfobni motiv, sačuvanim porukama i fotografijama te podacima svjedoka. Motiv se ne mora vidjeti iz same ozljede ili oštećene stvari; često ga pokazuju izgovorene uvrede, odabir žrtve ili ponašanje prije napada. U neposrednoj opasnosti dostupni su brojevi 112 i 192.
U obiteljskom ili statusnom postupku vrijedi slična logika. Sačuvane odluke i pisano obrazloženje kasnije su dokaz, a faze postupka nisu jedno te isto. Upis u registar potencijalnih posvojitelja nije posvojenje. Presuda koja poništava obustavu postupka nije odluka o djetetu. Partnerska skrb nije po svim učincima ista kao posvojenje. Strani vjenčani list nije isto što i dovršen hrvatski upis, ali ga tijelo ne smije jednostavno ignorirati bez pravnog temelja.
Hrvatska 2026. nije priča s jednim odgovorom
Paru koji dolazi na odmor životno partnerstvo možda neće zatrebati ni u jednoj situaciji. Za dvoje ljudi koji ovdje žive, kupuju stan ili se vraćaju iz inozemstva, ono određuje tko je član obitelji za bolnicu, osiguranje i ostavinski sud. Za dijete koje odrasta s dvije majke ili dvojicom očeva granica između partnerske skrbi i posvojenja može odlučivati o tome hoće li obje osobe koje ga odgajaju imati trajno i svugdje prepoznato roditeljsko mjesto.
Pošteno je zato reći da je Hrvatska priznala zajednički život, ali nije sva obiteljska pitanja riješila jednako jasno. Zakon iz 2014. uredio je širok krug prava. Ustavni sud 2020. i Visoki upravni sud 2022. spriječili su automatsko isključivanje iz udomiteljstva i procjene za posvojenje. Pravomoćna presuda iz veljače 2026. zaštitila je nastavak jednog konkretnog postupka, dok se o gotovo jednakom svibanjskom predmetu još vodi pravna bitka.
Napredak se ovdje ne mjeri samo novim člankom zakona. Mjeri se i time mora li obitelj ponovno na sud da bi službenik uopće razmotrio njezin zahtjev. Dok odgovor na to pitanje ovisi o vrsti obrasca, tijelu pred kojim se pojavljuje i spremnosti pojedinca da godinama vodi spor, pravno priznanje ostaje stvarno — ali još nije dovršeno.
Ponos ne čeka pravomoćnu presudu
Dok se o žalbama odlučuje u sudnicama, lipanj je i 2026. pripadao ulici. Zagrebačka Povorka ponosa 6. lipnja i splitska 27. lipnja okupile su ljude koji ne žele birati između pravne sigurnosti i javne radosti. Duga s povorke ne mora do sljedećeg lipnja ostati u ladici, jer se dugini slipovi, jockovi i majice iz ADDICTED Pride kolekcije nose kroz ljeto i svaki običan dan između dviju povorki.
