SPLIT I RIJEKA / ŽIVOT IZVAN SEZONE
Gay Split i queer Rijeka nakon ljeta
Na razglednici su oba grada okrenuta moru. U svakodnevici se njihova LGBTIQ povijest razvijala različito. Split živi između ljetne otvorenosti stare gradske jezgre, iskustva nasilja na prvoj Povorci ponosa i zajednice koja je u centru grada izborila stalni prostor. Rijeka se oslanja na više od četvrt stoljeća rada LORI-ja, povezivanje podrške i obrazovanja te Smoquu, festival na kojem queer i feministička kultura nisu popratni program.
HRVATSKA / 2026.
Međunarodna gužva može donijeti anonimnost. Cjelogodišnji život ipak ovisi o ljudima, organizacijama i prostorima koji ostaju kada se terasa isprazni.
Usred ljeta Jadran je u punom sjaju: kamen je svijetao, terase su pune, a ulični žamor sastavljen je od desetaka jezika. U takvoj gužvi dva muškarca koja hodaju blizu jedan drugome ili osoba čiji izgled izlazi iz očekivanih rodnih okvira mogu privući manje pažnje nego u praznoj ulici izvan sezone. Mnoštvo donosi anonimnost, ali anonimnost nije isto što i pripadanje.
Za ljude koji u Splitu i Rijeci žive cijele godine grad nije kulisa za nekoliko dana odmora. Ondje studiraju, rade, traže stan, brinu o obitelji, zaljubljuju se i procjenjuju koliko sebe žele pokazati u javnosti. Ljetna atmosfera može promijeniti osjećaj na ulici, no ne gradi sama od sebe savjetovalište, kulturni program, pravnu pomoć ni mrežu ljudi kojoj se možeš javiti u studenome.
Upravo se na toj razlici razilaze splitska i riječka priča. Ono što se ljeti doživljava kao gay Split zapravo je trenutak u kojem turizam nakratko proširi prostor vidljivosti, dok lokalne inicijative rade na tome da on ne ovisi o sezoni. Rijeka je queer i feminističku prisutnost gradila kroz dugotrajan rad jedne organizacije, suradnju s drugim udrugama i ulazak u gradske kulturne prostore. To nisu dvije verzije iste obalne scene, nego dva načina ostajanja u vlastitom gradu.
U Splitu gužva može zakloniti pogled, ali ne uklanja problem
Prvo opsežno istraživanje o životnim potrebama LGBTIQ osoba na splitskom području objavljeno je 2023. godine. Proveo ga je sociolog Pavao Parunov, a naručili su ga Split Pride, Queer Sport Split i queerANarchive. U istraživanju je sudjelovalo 414 osoba različitih seksualnih orijentacija i rodnih identiteta. Taj je podatak važan: rezultati opisuju iskustva upravo tih 414 ispitanih osoba, a ne svake LGBTIQ osobe u Splitu niti ukupnog stanovništva grada.
Odgovori su pokazali zašto se dojam s godišnjeg odmora ne smije pretvoriti u opći sud o gradu. Među ispitanim osobama 77,4 posto navelo je da je barem jednom doživjelo verbalno ili fizičko ugrožavanje. Diskriminaciju u kafićima, restoranima ili noćnim klubovima prijavilo je njih 24,3 posto. Istodobno su sudionici kao prostor u kojem se osjećaju slobodnije i sigurnije izdvojili staru gradsku jezgru, koju istraživanje povezuje s njezinim kozmopolitskim karakterom, turizmom i ljudima iz različitih dijelova svijeta.
To nije proturječje koje treba izgladiti. Upravo je to slika Splita. U staroj jezgri međunarodna gužva može smanjiti osjećaj izloženosti. Nekoliko ulica dalje, u drugom dijelu dana ili godine, ista osoba ponovno može birati put kojim će proći, stišati glas ili prilagoditi odjeću i geste. Istraživanje bilježi takve promjene ponašanja kao način izbjegavanja dobacivanja, uvreda, prijetnji ili nasilja. Privremena lakoća u centru stvarno je iskustvo, ali ne vrijedi jednako za sve prostore i sva godišnja doba.
Još su rječitiji odgovori o odlasku. Među 414 sudionika 38,3 posto često je razmišljalo o preseljenju iz Splita, a dodatnih 47 posto ponekad. Organizatori istraživanja pritom naglašavaju da većina ispitanih nije prihvatila medijsku etiketu Splita kao posebno problematičnog grada u odnosu na ostatak Hrvatske. Ljudi mogu istodobno odbacivati karikaturu vlastitoga grada i vrlo jasno opisivati ono što ih u njemu iscrpljuje. Kritika ne mora značiti odricanje od doma; često je upravo zahtjev da se u njemu može ostati.
Petnaesta povorka govorila je jezikom splitskih škola
Split Pride 2026. održan je petnaesti put, petnaest godina nakon prve Povorke ponosa. Program je trajao od 5. do 27. lipnja i obuhvatio 18 kulturnih, obrazovnih i društvenih događanja. Nije služio samo kao uvod u završnu povorku. Izložbe, filmske projekcije, radionice, razgovori o seksualnom zdravlju, izvedbe i programi koje su samostalno pripremile nove inicijative mladih pokazali su koliko se lokalna zajednica proširila od prvog izlaska na ulicu.
Povorka je 27. lipnja krenula iz Đardina pod motom „Nije me mater rodila da mučin“. Dalmatinsko mučati znači šutjeti, a proglas je tu riječ povezao s iskustvima LGBTIQ učenika i učenica. Govorio je o učionicama i svlačionicama u kojima se uvreda prečuje, o nastavnicima koji jednostavno predaju dalje te o mladima koji nauče da je lakše prešutjeti sebe nego riskirati odbacivanje. Igra riječima mučati i mučenje nije bila ukrasni lokalizam. Izrasla je iz govora grada i precizno imenovala cijenu dugotrajne šutnje.
Težinu te poruke nije moguće razumjeti bez 2011. godine. Prvu splitsku Povorku ponosa pratili su organizirano nasilje, homofobne uvrede i napadi na sudionike. Vladin Ured za ravnopravnost spolova javno je osudio nasilje, a Amnesty International dokumentirao je ozbiljne propuste u zaštiti okupljanja. Tu povijest ne treba pretvarati u prizor koji se iznova prepričava radi šoka. Važnije je ono što je uslijedilo: povorka se vratila i postala dio gradskog kalendara, dok se tema s prava na javno okupljanje proširila na školu, zdravlje, kulturu i svakodnevni život.
Petnaesta povorka zato nije bila tek obljetničko podsjećanje. Organizatori su pozornost usmjerili na generaciju koja je 2011. sjedila u školskim klupama i na mlade koji u njima sjede danas. Umjesto općeg poziva na prihvaćanje, postavili su konkretna pitanja: reagira li škola na govor mržnje, dobivaju li nastavnici podršku i edukaciju te postoje li queer životi u gradivu ili se spominju jedino kao problem.
Stalna adresa mijenja značenje stare gradske jezgre
LGBT Centar Split nalazi se u staroj gradskoj jezgri, upravo ondje gdje su ispitanici u istraživanju prepoznali nešto više slobode. Centrom upravlja platforma koju čine Domine, queerANarchive, Queer Sport Split i Split Pride. U istom se prostoru susreću pravna i psihosocijalna podrška, radionice, izložbe, projekcije, sportske aktivnosti, razgovori i druženja.
Takva kombinacija nije slučajna. Osobi koja prvi put traži zajednicu možda je lakše doći na film, radionicu sitotiska ili sportski susret nego odmah zakucati na vrata savjetovališta. Drugoj je osobi upravo stručna podrška razlog prvog dolaska. Kulturni i društveni program nisu odmor od „ozbiljnog“ rada, nego jedan od načina na koji se grade poznanstva, povjerenje i osjećaj da se ne mora sve objašnjavati od početka.
Centar također mijenja turističku sliku stare jezgre. Ona više nije samo dio Splita u kojem velik broj posjetitelja privremeno donosi anonimnost. U njoj postoji adresa koju su stvorile lokalne organizacije za lokalnu zajednicu, s programom i uslugama koji se mijenjaju kroz godinu. Ostaje činjenica da queer život u gradskoj jezgri nije proizvod ljetne sezone.
Rijeka ne čeka ljeto da bi postala vidljiva
Rijeka ima drugačiji ritam. Lučki i industrijski grad dugo se oblikovao kroz rad, migracije i susrete različitih jezika. Program Europske prijestolnice kulture 2020. tu je sliku sažeo nazivom „Luka različitosti“, a kao glavne teme odabrao vodu, rad i migracije. Taj službeni kulturni okvir nije nastao kao LGBTIQ program, ali je otvorio prostor u kojem su neovisne organizacije mogle vlastitu povijest povezati s javnim životom grada.
Lezbijska organizacija Rijeka — LORI osnovana je 2000. godine i bila je prva registrirana lezbijska organizacija u Hrvatskoj. Više od četvrt stoljeća rada važnije je od lake etikete da je Rijeka „otvoren grad“. Takva etiketa opisuje raspoloženje; kontinuitet organizacije pokazuje tko odgovara na potrebe kada se raspoloženje promijeni.
LORI povezuje više vrsta rada koje se izvana često promatraju odvojeno. Organizira psihološko i vršnjačko savjetovanje, psihološke radionice i besplatnu pravnu pomoć. Vodi edukacije za stručnjake u području mentalnog zdravlja, održava društvena okupljanja te sudjeluje u testiranjima na HIV i sifilis tijekom Europskog tjedna testiranja. Karaoke, šetnja ili filmska večer ovdje nisu suprotnost podršci. Jedno okupljanje može biti prvi kontakt sa zajednicom, a savjetovanje odgovor kada druženje nije dovoljno.
DOSEGNIMO 2.0, zajednički projekt LORI-ja i SOS Rijeka za razdoblje od 15. listopada 2025. do 14. listopada 2026., pokazuje još precizniji smjer rada. Usmjeren je na dostupniju podršku LBTIQ ženama i nebinarnim osobama koje su preživjele rodno uvjetovano nasilje te na osnaživanje organizacija i stručnih osoba koje tu podršku pružaju. To nije tvrdnja da jedan projekt može pokriti sve potrebe, nego primjer kako se opća riječ „podrška“ prevodi u određenu skupinu ljudi, određeno iskustvo i suradnju dviju riječkih organizacija.
Smoqua kao mjesto susreta i rasprave
Kulturno lice riječkog modela jest Smoqua, međunarodni festival queer i feminističke kulture koji je organizacija LORI pokrenula 2017. godine s lokalnim partnerima. Festival spaja izložbe, izvedbe, razgovore, radionice, film, drag i intervencije u javnom prostoru. Njegov cilj nije dodati nekoliko duginih boja postojećem gradskom programu, nego otvoriti teme i umjetničke prakse koje su u hrvatskoj javnosti slabo zastupljene.
Smoqua je nastala nakon godina u kojima je organizacija LORI prvenstveno radila na informiranju javnosti i osnaživanju zajednice. Izbor Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture dao je zamisli nov prostor, a festival je od prvog izdanja postao mjesto suradnje organizacija, kulturnih ustanova, kolektiva, mladih i gostiju iz drugih zemalja. Prema podacima LORI-ja, do 2026. na festivalu je sudjelovalo više od 300 umjetnika, umjetnica, aktivista i aktivistica iz više od 30 zemalja. Jubilarno, deseto izdanje otvoreno je 1. listopada 2026. u Art-kvartu Benčić, pod temom „Povratak korijenima“.
Godine 2020. tema je bila Semo qua — „tu smo“ na lokalnom fijumanskom dijalektu. Baš kao što je splitski proglas 2026. posegnuo za dalmatinskim glagolom mučati, riječka je poruka queer prisutnost smjestila u vlastiti gradski govor. Razlika je u načinu: Split je lokalnu riječ upotrijebio da progovori o šutnji u školama, a Rijeka da potvrdi javnu prisutnost kroz festival umjetnosti i aktivizma.
Grad Rijeka više je puta javno podržao Smoquu. U listopadu 2023. zastave duginih boja postavljene su na zgradi gradske uprave i duž Korza. To je vidljiv znak institucionalnog odnosa, ali nije dokaz da u Rijeci nema diskriminacije niti obećanje kako će svaka osoba doživjeti grad. Zastava na gradskoj zgradi i dostupna pravna ili psihološka pomoć nisu ista vrsta djelovanja. Jedno šalje javnu poruku; drugo traži stručne ljude, vrijeme i povjerenje.
Dva grada ne treba svesti na ljestvicu
Split i Rijeka često završe pod istom oznakom „Jadran“, kao da more proizvodi jedinstven društveni život od Istre do Dalmacije. No njihova se queer infrastruktura razvijala iz različitih okolnosti. U Splitu je važna napetost između sezonske kozmopolitske atmosfere i svakodnevne potrebe da se procjenjuje prostor. Lokalni odgovor čine Povorka ponosa, stalni centar, umjetnost, sport, podrška i nove inicijative mladih. U Rijeci je organizacija LORI izgradila dugotrajan spoj savjetovanja, obrazovanja, zagovaranja i kulturne produkcije, a Smoqua ga je proširila prema široj javnosti i gradskim institucijama.
Nema koristi od toga da se jedan grad proglasi hrabrijim, slobodnijim ili gostoljubivijim. Broj festivalskih programa ne govori koliko će se brzo dobiti termin za savjetovanje. Gradska zastava ne zamjenjuje zaštitu od nasilja. Turistička gužva može nekome olakšati hod starom jezgrom, ali ne govori kako izgleda povratak kući, školski hodnik ili traženje posla. Svaki od tih pokazatelja opisuje drugi dio života.
Za ljude iz drugih dijelova Hrvatske i dijaspore ove su razlike podsjetnik da lokalna zajednica nije samo pozadina za povratak ljeti. Posjetitelju koji čita hrvatski te razlike otvaraju grad: javni festival nije isto što i centar koji radi tijekom godine, društveni događaj nije stručna pomoć, a službena gradska poruka nije osobno iskustvo stanovnika.
Granica između sudjelovanja i promatranja ovdje je stvarna. Povorka ili javni festival pozivaju publiku, no grupa podrške, savjetovanje i osobna priča nisu turistički sadržaj. Dolazak izvana nikome ne daje pravo da lokalne ljude fotografira, ispituje ili pretvara u dokaz vlastite otvorenosti.
Kad se ljeto završi, more ostaje, ali se mijenja prizor. Tada se jasnije vidi tko otključava prostor, odgovara na poruke, organizira radionicu, prati slučaj diskriminacije ili priprema novi kulturni program. Queer život Splita i Rijeke nije skriveni dodatak Jadranu. On je dio tih gradova, s vlastitim ljudima, riječima i ustanovama koje rade i onda kada na razglednici više nema gužve.
More ostaje i kad terase opuste
Na Bačvicama, pješčanoj plaži uz gradsku luku, picigin se igra i ljeti i zimi. More se u Splitu ne zatvara s posljednjim trajektom punim turista, pa ni ADDICTED kupaće gaće ne moraju u ormar s prvom kišom. Njihovi barcelonski printovi i pripijeni krojevi, od odvažnih kupaćih slipova do klasičnih šorceva, pripadaju i jesenskom moru.
